02. srpnja 2022.

Samostalna izložba Vedrana Perkova, dobitnika Velike nagrade XIII. trijenala hrvatskoga kiparstva, u Zagrebu

U okviru XIV. trijenala hrvatskoga kiparstva održat će se samostalna izložba Vedrana Perkova, dobitnika Velike nagrade prošlog Trijenala, pod nazivom Kraj umjetnosti. Trijenale se svečano otvara u utorak 5. srpnja 2022. godine, a samostalna izložba Vedrana Perkova dva dana kasnije, u četvrtak 7. srpnja u 20 sati u Galeriji Cloverfield (Pod zidom 12). Izložba ostaje otvorena do 28. kolovoza. Program Trijenala dostupan je ovdje. Podsjetimo, Velika nagrada trinaestoga Trijenala Perkovu je dodijeljena za audiovizualnu instalaciju Džungla, koja je danas dio zbirke Galerije umjetnina Split.  

Kraj umjetnosti

PIŠE Valentina Radoš I tako (još jednom) Perkov, vragolastim pogledom i logikom prosvijetljenom apsurdom, proglašava: kraj umjetnosti – živjela umjetnost! Izložba ovog naslova nalaže nam, ni manje ni više, da popratni tekst započinje svojim krajem. Posljednjom rečenicom, ovdje, na samom početku. Proglašenje krajem, a nekada i smrću, (zapadne) umjetnosti danas, naravno, nije ništa novo ni neutemeljeno ako se bavimo pitanjem što ona (umjetnost) jest i na koji se način razlikuje od drugih aspekata ljudskog bivanja. Jer, ako nešto biva, to znači da može nastati i nestati, a u međuprostoru između tih dviju točaka koje se unedogled izmjenjuju događa se i ono čime se mi ovdje bavimo. I nismo jedini niti smo usamljeni u toj nakani; teoretičari, filozofi, povjesničari… svi su u određenom trenutku tijekom povijesti imali pune ruke posla oko proglašenjā kraja umjetnosti. No, kad se Vedran Perkov odluči nečim baviti, odmah ćemo pretpostaviti da se događa nešto osobno, opsežno i očaravajuće. Prepoznatljiv po radovima otvorenih komunikacijskih kanala koji promatrača uvlače u važne razgovore koristeći kolokvijalizme humora, Kraj umjetnosti zapravo obuhvaća svu opširnost bitka umjetnosti i umjetnika – od kraja pa sve do početka. No, da nas ton njegova narativa ne zavarava – on misli skroz ozbiljno. Jer, kako bismo nešto mogli sagledati u svoj punini, valja dočekati kraj i tek tada donijeti zaključke što to točno jest. Na zidovima izložbenog prostora na gotovo dvjesto ploča s „uklesanim“ riječima ispisane su zadnje rečenice iz ukupno dvije tisuće pregledanih umjetničkih monografija, kataloga i deplijana, od kojih svaka opisuje život i rad jednog umjetnika. Kao što to s monografijama obično biva, poseban je naglasak stavljen na estetsku/teorijsku/materijalnu valorizaciju i tumačenje (pretpostavit ćemo opsežnog) opusa. Stoga su na zidu poneke rečenice opskurno filozofske, druge lakonične; ima i onih humorističnih te sentimentalno dramatičnih. Okruženi tim crnim pločama sa svečano ispisanim posljednjim rečenicama, poput posljednjih pozdrava, odjednom kao da više nismo u izložbenoj galeriji. Kao da se nalazimo na nepoznatom i nadnaravnom groblju umjetnosti, gdje, dok hodamo, pogledom prelazimo sve te riječi, od kojih svaka na svoj način pokušava nadglasati onu drugu do sebe. Poput dadaističkog recitala, gdje nepoznati „počinitelj“ nasumično izgovara naizgled nepovezane rečenice, koje nakraju ipak prenose dovoljno informacija da nas uljuljaju u (lažnu) sigurnost razumijevanja. Ako netko „dobije“ monografiju, je li to ujedno i potvrda opravdanosti našeg pogleda – kao što su djela mrtvog autora vrjednija od onih njegova živućeg kolege? A što je s umjetnicima koji „nemaju“ monografiju i taj kompendij vlastite vrijednosti? I što je tek s umjetnicima koji ih imaju više od jedne…? Kao što je prvi dojam pri prvom pogledu bitan za našu želju daljnjeg upoznavanja, tako je i posljednja rečenica bitna za narativ onog što slijedi nakon kraja (čitanja) – taman da je umjetnik i dalje među nama! Možda se od nas, okruženih svim tim pločama, s rečenicama poput uzoraka tkiva izoliranih na mikroskopskom staklu, očekuje da pogledom i čitanjem izoliramo i to neuhvatljivo bistvo umjetnosti? Ili su te crne plohe poput zrcala na koja projiciramo život i sebe, mimeza stvorena u nama o nama? Michelangelo Pistoletto u antologijskom tekstu, koji je sam izdao i tiskao 1967., također u prvim recima teksta iznosi zaključnu izjavu o tome što je osoba koja umjetnost stvara: Kada osoba shvati da ima dva života – apstraktni za svoj um i jedan konkretan, također za svoj um – nakraju ima ili luđaka, koji iz straha skriva jedan od svojih života, a drugi glumi kao ulogu, ili umjetnika, koji nema straha i koji je spreman riskirati oba života.[1] Upravo kao što Pistoletto razbija zrcala ne bi li dematerijalizirao užegle poglede i stavove o tome što umjetnosti i umjetnik zapravo jesu, Perkov razbija monografske kule „objektivne“ istine i prosudbe da bi došao do zadnje rečenice: umjetnik je slobodan sve dok se ne oslanja na očekivano. I, usuđujem se reći – sve dok sam stvara svoj narativ, u neizvjesnom i kontinuiranom iščekivanju svojih zadnjih riječi. Bilo da ih on sam izgovara ili da ih netko drugi o njemu ispiše. I tako nam (još jednom) Perkov, vragolastim pogledom i logikom prosvijetljenom apsurdom, pojašnjava i proglašava: kraj umjetnosti – živjela umjetnost!   [1]  Michelangelo Pistoletto, Famous Last Words, Turin 1967., na: https://studylib.net/doc/8858703/-famous-last-words--by-michelangelo-pistoletto (31. 5. 2022.), (vlastiti prijevod s engleskog, op. a.)

Ciljevi