23.06.2025. /Scena A, Zagrebačka 3/ 20:00h
Prijediplomski studij Gluma
SCENSKI GOVOR VIII
Mentori: prof.art Bruna Bebić
doc.art Davor Pavić
Anja Ostojić, umj. asistent
Tena Štivičić: NEVIDLJIVI
FELIX, tridesete – DENI MAŠIĆ
ANN, tridesete – KARLA ŠOLA
ANTON, tridesete – JAKOV KULIĆ
LARA, dvadesete – LUCIJA ŠKARICA
STEFAN, tridesete – MARIJAN KUKULJ
SERA, četrdesete – PAULA JAPUNČIĆ
LEYLA, ni dvadeset – IRA OSIBOV
GERRY, četrdesete – MARIJAN KUKULJ
GEORGE, četrdesete – LUKA TINO ŠAJIN, 2.god studija gluma
LOUISE, tridesete – PAULA JAPUNČIĆ
PSIHOTERAPEUTKINJA, ČISTAČICA, SLUŽBENICE – TARA KUSTER
MYKOLA, šezdesete – FILIP LUKA GOSPIĆ, alumni studija gluma
DANE, tridesete – MARIJAN KUKULJ
PRVI DEČKO, tinejdžer – LEON MACANOVIĆ, 2.god studija gluma
DRUGI DEČKO, tinejdžer – LUKA TINO ŠAJIN, 2.god studija gluma
Tena Štivičić (Zagreb, 1977.) diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te magistirala na londonskom Goldsmiths Collegeu, na Odsjeku za dramsko pismo. Danas živi u Londonu . U tamošnjem National Theatreu postavila je i svoju dramu Tri zime za koju je osvojila najvažniju svjetsku nagradu za dramatičarke, Susan Smith Blackburn. Tada je izabrana kao najbolja među 12 finalistica. Prvu dramu Nemreš pobjeć od nedjelje napisala je na trećoj godini dramaturgije.Prevedena je na nekoliko jezika i osvojila je mnoga priznanja, među kojima, uz prethodno spomenutu S.S. Blackburn i Europsku autorsku nagradu te Nagradu za inovativni dramski tekst na Heidelberg Stückemarktu 2008. Godine 2013. s troje europskih pisaca napisala je dramu Europa u koprodukciji kazališta Birmingham REP, ZKM, Dresden Staatstheater i Teatr Polski. Kao dramaturginja dvaput je surađivala s ocem, piscem Ivom Štivičićem, na predstavama Pijana noć 1918. i Shakespeare u Kremlju. Trenutačno obnaša dužnost ravnateljice Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Nevidljivi je drama praizvedena u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji, te objavljena u britanskoj izdavačkoj kući Nick Hern Books.
Iako je svijet oduvijek bio u pokretu, i iako je upravo taj pokret bio okidač za promjene, u globalnoj politici kapitalističkog svijeta migracija više nije izbor nego nužnost u kojoj napuštanje doma podrazumijeva ponižavajuću nevidljivost u nekom tuđem svijetu u kojem nedostižno nije samo državljanstvo, nego i dostojanstvo.
U društvu izgrađenom na razlikama i izolaciji pojedinac je u vječnoj borbi s vjetrenjačama domicilne kulture i domicilne distance – čiju metaforu u ovoj drami "nosi" lik Felixa, zagovornika obnovljivih izvora energije, nesvjesnog svoje „razmažene“ pozicije domaćina svijeta koji otvara granice da bi ih suzio.