Razgovor i druženje s umjetnikom
galerija Bez Naziv, Zagrebačka 3
petak, 20.06. u 17.30
Serija gostovanja hrvatskih suvremenih umjetnika u prostoru UMAS-a ‘Bez naziva’ nastavlja se današnjim predstavljanjem Neli Ružić. Neli Ružić (1966., Split). Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu Primjenjenih Umjetnosti u Beogradu, i magistrirala na dvogodišnjem poslijediplomskom studiju na Fakultetu Umjetnosti, UAEM, Meksiko. Tijekom devedesetih godina aktivno djeluje na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Krajem devedesetih odlazi u Ciudad de Mexico gdje produbljuje svoje umjetničko istraživanje u medijima instalacije i video-instalacije u kojima se tematski bavi tranzicijskim identitetima, migracijom i memorijom. Vraća se u Hrvatsku 2012. godine. Dobitnica je stipendije Conacyt, Meksiko (2012-2013.); stipendije Grada Splita (1996.); stipendije ArtsLink (1996.) za rezidenciju u Headlands Center for the Arts, San Francisco, SAD te Nagrade Biennala Mladih Mediterana, Moderna Galerija u Rijeci (1993.) Od 1990. imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala je na brojnim izložbama, projektima i festivalima kako u Hrvatskoj tako i u: Meksiku, SAD-u, Argentini, Brazilu, Urugvaju, Kanadi, Njemačkoj, Španjolskoj, Sloveniji, Srbiji, Italiji i Austriji. Njeni radovi se nalaze u privatnim i javnim zbirkama, između ostalih, u Kolekciji suvremene hrvatske umjetnosti Marino Cettina, Umag i Canal Mediateci, Caixa Forum u Barceloni.
Neli Ružić o svom radu kaže:
"U mojim radovima istražujem osobno i kolektivno sjećanje i zaborav u odnosu na tranzicijske identitete. Koristim različite medijie poput fotografije, objekata, instalacija i video instalacija, te često radim procesualne radove kroz duže vremenske periode. Neki od mojih radova su zamišljeni kao vremenski strojevi, a problem vremena, heterokronije i memorije provlači se kroz cijeli moj rad. Iskustvo migracije: geografski, povijesni i osobni diskontinuiteti odražavaju se u radovima na više načina: od odsutnosti do ponavljanja, tragova i novih ispisa (palimpsest) do transformacija. Preklapaju se društveno i emocionalno. utopije prošlosti i osobne mikroutopije, povijest i pejzaž. U projektu Strategije zaborava (2005/06), materijalni tragovi nastali brisanjem (poput gumice za brisanje ili korektora) preuzeti direktno iz prakse negacije i radikalno različitih označavanja povijesti, formiraju nove pejzaže. Kartografija vremena i neophodne utopije (2007.) prizivaju idealno ne-mjesto, utopijski međuprostor koji je karakterističan za moju umjetničku i životnu poziciju. Zanimaju me intimni slojevi povijesti i stalno prisustvo prošlosti u sadašnjosti. Tako u video-instalaciji Jama (2011. u kolaboraciji s Marie-Christine Camus) propitkujem odnos politika zaborava i memorije u odnosu na mjesto kolektivne traume. Trokanalna video-instalacija Pjesme za budućnost (2013.) neka je vrsta arheologije međugeneracijske memorije i temporalnosti kroz odnos ideologije, emocionanosti glazbe i pejzaža."