U utorak 8. listopada 2013. godine u Galeriji umjetnina u Splitu održava se izložba Svjetlost u memoriji Silvije Abramović, studentice prve godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sedma je to izložba iz ovogodišnjeg ciklusa “Utorkom u Galeriji – Fast Forward”.  Popratni tekst napisala je Kristina Petričević, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Splitu.

“Utorkom u Galeriji – Fast Forward” je ciklus jednodnevnih izložaba studenata Umjetničke akademije u Splitu koje su tekstovima popratili studenti povijesti umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta. Projekt su osmislili Božo Majstorović, muzejski savjetnik Galerije umjetnina, i Vedran Perkov, akademski slikar, a pokrenut je prošle godine. U prvome je ciklusu održano deset izložaba. Kruna svega bilo je publiciranje zajedničkog kataloga; isto je planirano i za ovu godinu. Projekt je dobio posebno priznanje Slobodne Dalmacije za umjetnost. Najave izložaba potražite ovdje.

O izložbi Silvije Abramović Svjetlost u memoriji 

PIŠE Kristina Petričević

Svjetlost u memoriji naziv je izložbe kojom se u Galeriji umjetnina predstavlja Silvija Abramović. Izložba obuhvaća drvenu konstrukciju sa staklo-plastičnim platnom visoke tehnologije i dvokanalnu video instalaciju. Rad Silvije Abramović bavi se doživljajem svjetlosti kao krucijalnim faktom fizičkog bitka, perceptivnom materijalizacijom nematerijalnog. Nakana umjetnice je koristiti promatrača kao medij, izmanipulirati njegovu percepciju, sugerirajući mu objektiviziran, univerzalni doživljaj svjetla kao objekta.

Umjetnica intervenira, služeći se tehnologijom izrade videa s mobitela, kako bi u nama kao autorima vlastitih perceptivnih doživljaja pobudila imaginaciju i mogućnost nove interpretacije biti svjetlosti kao objekta. Razlog odabira suvremene tehnologije leži u zadivljenosti modernim materijalima u kojima se reproducira stvarnost u pluralitet doživljaja. Pri gledanju kao vizualnom, perceptivnom i interpretativnom činu svjetlost se promatraču, a umjetnica mu pridaje ulogu ko/autora, aktualizira u materiju kao objekt u pokretu. Niz videa umjetnica je snimila kamerom izrazito loše kvalitete i improviziranim plastičnim filtrima te ih implementirala u nekoliko cjelovitih video-interpretacija , bilježeći svjetlost iz izvora pronađenih u okolini. Naime, taj izvor omogućavao je formiranje snopova svjetlosti u apstraktne oblike, čija je funkcija sugerirati konkretnost i fizikalnost oblika. Umjetnica je manipulirala novonastalom formom svjetlosti radi stvaranja doživljaja pokreta i životnosti. Svjetlosni snopovi su pretočeni i razliveni kroz filter koji fiksira fluidnost svjetlosti u krutu protežnost, zadržava i definira svjetlost kroz prostor i prezentira je kao opipljiv objekt. Filtrom reducira osjetilne datosti filtrirajući samo ono suštinski nematerijalno, isključujući svaki već gotov fizički objekt, provlačeći kroz plastičnu formu i ograničavajući beskonačnost svjetlosti i vremena. Stvara nestalnu sliku koja nije tv ili video i time omogućava reprodukciju i multiplikaciju stvarnosti. Netaknuta bit svjetlosti jest da je apstraktna, nematerijalna i neopipljiva te ostavlja trag jedino u memoriji, utiskivanjem fenomenološki danog, tako da nam umjetnica radikalno mijenja bit svjetlosti ostavljajući nam jedino utiske konkretnog, onoga što smo u mogućnosti spoznati kao apstrahirano fizičko biće u memoriji. Na videu je zadržana slika svjetlosti kao pokretljivog objekta, koju apsorbiramo u memoriji te tako imamo apstraktnu ideju konkretno pojmljive fizičke svjetlosti. Umjetnica jednako tako i vrijeme kao apstrakciju pretače u materijalno, omogućujući apstrakcijama participaciju u fizičkom bitku. Trodimenzionalno platno jest objekt realno prisutan te povezuje priču umjetnice sa stvarnošću u kojoj smo fizički prisutni. Nakon dovršenja vlastite zadaće, posrednom intervencijom u objektivizaciji gledateljeve subjektivne percepcije, njeno se autorstvo gubi i daje bitnu ulogu promatraču kao stvaratelju doživljaja stvarnosti, koji tada nasljeđuje autorstvo. Svjetlost kao apstraktna vlastitost materije postaje sama materija. Ne pojavljuje se isključivo s gnoseološkog aspekta kao pojava koja stvarnosti pridaje istinitost, koja kroz vizualno iskustvo progovara o transcendentnom, već postaje ovozemaljska, kao konkretan objekt koji imanentno sadrži istinitost svoje egzistencije. Svjetlost uvodi u svijet fizičkih tvorevina pokušajem brisanja granice svijeta metafizičkih ideja i fizičkog svijeta, tvarnog i fluidnog, stvarnog i simboličnog, čineći iskorak iz apstraktnog u konkretnu stvarnost. Novonastali objekt nije zatvoren u svoju metafizičku prirodu, već izmiče iz nje snagom percepcije, imaginarno postaje dijelom realnog prostora i vremena. Izmanipuliranom subjektivnom percepcijom svjetla kao objekta naposljetku dobivamo objektiviziranu sliku stvarnosti. U tom kontekstu umjetnica čini obrat pretvarajući ono fluidno u tvarno. U ovoj materijalizaciji svjetla otvorena je mogućnost materijalizacije ne samo svjetlosti već svake apstraktne ideje. Ustupivši mjesto slobodnoj interpretaciji, oslobađajući se autorstva materijalizacije svjetlosti kao objekta svjesne spoznaje, umjetnica ostavlja promatraču autorstvo oblikovanja svekolike stvarnosti.

FFWD_08-10-2013